Prvi korak VERIDBA - romantična, ali ne i patetična
08.08.2023

Bilo je to jednog hladnog januara, pre neku godinu… Otišli smo u planinu da se odmorimo od svakodnevne beogradske vreve i neizbežnog, svakodnevnog stresa na poslu. Pošto smo od onih koji vole da ugode sebi ponekad, u potkrovlju hotela čekao nas je topli mirišljavi džakuzi, Barry White (na CD-u, naravno ), puno malih sveća i ohlađena flaša šampanjca sa dve visoke čaše. Pijuckali smo lagano uz cigaretu, čavrljali kao i svakog dana do tada, a onda je on predložio da se igramo. Molim?! Da se igramo?! Pa da li si ti normalan? Pusti me, čoveče, da se olabavim do kraja, zbog toga smo ovde! Pliiiiz! Ali ne, moramo da se igramo! I to traženja blaga na dnu mora! (WTF?!)
Ok, prihvatam izazov i počinjem zdušno da ispipavam dno đakuzija od 3 kvadratna metra površine (!). Hladno.., još uvek hladno.., mlaaako.., toplo, toplije.., vreeelo iiii - tu je! Ulovila sam nešto kockasto! Šta li je, razmišljam dok vadim “blago” na površinu, kad ono… kutijica… crvena… Smrznem se, pa se preznojim, pa protrljam oči pune vode od ronjenja, kad ono stvarno kutijica i to za nakit. Otvorim i vidim ga!!! Njegov smaragdni sjaj me je istog momenta zaposeo i dan danas se smešimo jedno drugom više puta dnevno. Moj prsten i ja, naravno.
Naslušala sam se mnogih romantičnih priča, a i po filmovima sam gledala razne varijacije na temu prosidbe i mogla sam da očekujem svašta, ali ova moja me je ipak iznenadila svojom neočekivanošću i umerenom dozom misterije. Ipak klasična veridba ne mora da prati šablone I ne mora da se svede na patetiku. Tada sam pomislila – ako je uspeo sve ovo da organizuje ovako bez greške, neću imati nikakvih problema oko organizovanja našeg venčanja… ali o tome ću neki drugi put…
Pogledajte sve komentare
Ostavi komentar
Trenutno nema komentara